Piše:Zoran Piperović
Onomad sam na Krfu, kupio memoare srpskog generala Svete Đukića. Junaka iz Prvog i balkanskih ratova, predsjednika Olimpijskog komiteta kraljevine Srbije i učesnika Olimpijade u Stokholmu.Sjajno štivo, tim prije što general opisuje rat sa druge, ljudske strane, apostrofirajući vojničke strahove prije i za vrijeme bitke i pišući da su se svi plašili i drhtali pred borbu.Pa i on.I neću o ratu.Nego o konju.A time i o konjima.Piše general da je idući na jedan važan zadatak, dobio dobrog i pravog konja.
Ja sam mislio da su svi konji isti.Kad bolje razmislim(što mi ponekad i uspijeva), konja ima raznih.Ima ih veselih, tužnih, pametnih, manje pametnih, razdraganih.Ima samouvjerenih.Iako takvi malo liče na pravog konja,pa je ponekad teško prepoznati da je baš konj u pitanju.Kažu da ih ima i prilično halapljivih.I opet kažu da su to baš konji.Ima i konjina.Neki njih najviše cijene, pa kažu:to je pravi konj.Ima i službenih konja.Kao što ima, na primjer i službenih pasa.Službeni konj je ozbiljan.Uvijek je osedlan.I poslušan.
Kad sam kod životinja, kod kokošaka je, kažu, isto.Iako, za razliku od gore pomenutih, one meni, ako su prave kokoške, ne liče jedna na drugu.Mada, često su slične.Kokošija narav je, i tu se razlikuju, specifična.Individualke su, što znači da imaju različitiji kokošiji senzibilitet.Vrlo su tvrdoglave i izuzetno rijetko se pridržavaju pravila koja važe u toj simpatičnoj kukurijek zajednici.
Volim kokoške.Što se za njih, kad imaju priliku da me vide u njihovom dvorištu, ne bi moglo reći.
Između kokošaka i konja, posebno konjina, uvijek biram ove druge.Iako ne znam zašto.Možda zato, što bi me, čitaoče, među konjima teže prepoznao.
*****
Čitao sam Čomskog.Ništa nijesam razumio.Mislim na ono kada čovjek piše, i to žestoko, protiv neoliberalizma.Trudio sam se.Badava.Onda sam se još više trudio kako bih izveo kakav-takav (divna poštapalica) zaključak.I iz kakvog-takvog truda meni se čini kako je Čomski htio da kaže :neoliberalizam je ono kada se dva vuka nadmeću sa ovcama ili iste čuvaju.A onda zaključim da mi zaključak nije dobar.E, ne znam.A možda je Čomski mislio da su to dobronamjerni ( a ne obični) vukovi.U odnosu na ovce.
*****
U knjizi „Ljudska ljaga“, Filip Rot, dobitnik Pulicerove nagrade, piše da je događaj u Ovalnom kabinetu, a ticao se Klintona i Monike, oživio najstariju američku strast i zadovoljstvo- zanos licemerja.I još.Da su se u štampi i TV kanalima, tim povodom „pravdoljubivi“ kočoperni ljigavci izludeli od želje da okrivljuju i kažnjavaju, razmilili na sve strane, morališući iz petnih žila (kraj citata).
Zazvučalo mi je poznato.Znate već.Ja nijesam Bil, a ni tamo ona, nije Monika.Ali ljigavci jesu.Iako nijesu američki, sve je isto.
Licemjerstvo: to Vam je verbalizam kojim se (ne)svjesno aboliraju sopstvena nepočinstva i kamuflirani nesojluk.
(Autor je advokat)